KARLOVAC: KIŠOVITO 19° C KIŠOVITO

, 24.04.2014. Pratite nas preko RSS-a

Udruga Avadhuta - zaslužne osobe

H.D.G. A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada

H.D.G. A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada

H.D.G. Bhakti Tirtha Swami

H.D.G. Bhakti Tirtha Swami

H.H. Radhanath Swami

H.H. Radhanath Swami

Tko sam ja?

path-to-enlightenment

Od kada postoji, čovjek se pita o svome identitetu. Tko sam ja? To je sasvim prirodno pitanje za njega. Vedanta nam kaže kako je ljudski oblik života upravo namijenjen za rješavanje takvih velikih pitanja.

Međutim, kako prije milijun godina tako i danas, to je pitanje bilo i ostaje misterija. Nekoliko tisuća godina poznate ljudske kulture dalo je zbunjujuće mnoštvo teoloških, metafizičkih, filozofskih i znanstvenih odgovora na to kao i na ostala važna pitanja kao što su: Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koji je smisao?... Zbunjeni tom enigmom, i danas dobar dio suvremenih znanstvenika često izbjegava ili odustaje od takvih pitanja. Neki čak žele čitavu stvar minimalizirati. Narcisoidno smatrajući sebe vrhuncem evolucije znanja i racionalnosti, neki od njih izjavljuju kako su ta pitanja možda bila velika za naše jadne, neuke pretke, no, danas ona više nisu relevantna.

Veliko bi pitanje možda bilo: Što se može dobiti genetskim inženjeringom ili bombardiranjem subatomskih čestica? Uz dužno poštovanje, zanemarit ću ovdje znanstvenike koji su, kao što je poznato, često loši filozofi ili mudraci.

Općenito govoreći, može se reći da su u zapadnoj filozofskoj tradiciji od najranijeg do suvremenog doba prisutna dva identiteta ili dva odgovora (u različitim verzijama) na pitanje: Tko sam ja?

Jedan, stariji stav, mogao bi se sažeti u Pascalovoj formulaciji: “Credo, ergo sum!” (Vjerujem, dakle jesam!), a drugi u Descartesovoj glasovitoj: ”Cogito, ergo sum!” (Mislim, dakle jesam!). Ta dva stava najčešće su bila suprotna, iako ponekad i u harmoniji.

Prvi stav implicira credo tj. vjeru u nešto mistično, sakralno, transcendentalno; nešto što je neuhvatljivo i daleko iznad razuma. Na Zapadu to se najčešće naziva anima tj. duša i ukazuje kako je naše pravo jastvo, duša, nešto transcendentalno, vječno, što se sada nalazi prekriveno, u palom stanju. Do samospoznaje se dolazi kroz pročišćenje postojanja, asketizam, uzvišeni život, svjesnost Boga. Kada se oslobodi prekrivača, niskog, palog stanja, duša spoznaje sebe. Pokušaj razuma da uhvati dušu u neku od svojih formula, da je spozna, savlada i tako se uzdigne iznad nje, jest kao pokušaj da sa svijećom rasvijetlimo sunce. Zbog našeg previše zemaljski orijentiranog života nismo svjesni svoje duhovne dimenzije, svog ”višeg Ja”. U mitološkim razdobljima, kod Pitagore, Sokrata, Platona, stoika, neoplatonista, kršćana, gnostika itd., prisutan je ovakav stav u raznim varijacijama.

Cogito, ergo sum!


Drugi stav: Cogito, ergo sum! (cogito – ratio, razum, mišljenje, spoznavanje) malo je prizemniji, sekularniji i odnosi se na očigledan uvid kako je čovjek razumna životinja i da ga upravo taj ratio čini drastično različitim od njegove priglupe, nijeme braće. Zatim se temelji na vjeri kako je taj razum najviša instanca u čovjeku te se valja s time poistovjetiti i tako uspostaviti svoju superiornost nad nerazumnim ljudima, životinjama i biljem. Iako su mnogi grčki filozofi govorili da je čovjek misaono biće, jasna, odlučna samosvijest i autonomija razuma, objavila se tek početkom 17. st. u francuskom filozofu Rene Descartesu koji je u procesu metodičke sumnje odbacio sve što je znao i vjerovao da bi pronašao, kako je vjerovao, temeljnu, Arhimedovu točku svijesti i spoznavanja: “Mislim, dakle jesam!” Stari svijet je bio kao kružnica u čijoj sredini je stajala scriptura sacra i teolog-svećenik. Nakon renesanse taj centar je počeo osvajati čovjek, um, sekularna filozofija i znanost. To je bilo kao da raz-UM iskače
na scenu intelektualne povijesti Europe i demonstrativno objavljuje: “Evo me! Od sada, pa nadalje, ja ću biti car u Europi! Napokon počinje moja emancipacija od svetih spisa kojima sam bio podređen šesnaest stoljeća! Bio sam sluga svećenika i njihovih svetih knjiga, ali sljedeća stoljeća vidjeti će moj vrtoglavi uspon i konačno ću satjerati religiju u rezervate i margine te uspostaviti novu, religiju znanosti.” Tako je i bilo: Descartes je držao matematiku i geometriju idealnom filozofijom od čega je Europa preuzela poznati kartezijanski duh jasnoće i egzaktnosti. To je vrijeme empirizma i racionalizma, počeci naglog razvoja znanosti, zatim slavno francusko prosvjetiteljstvo, humanizam, rušenje kralja i svećenika, te konačno suvremeno doba tehnologije i znanosti.

Čovjek - razum

No, je li čovjek samo ili pretežno raz-UM? “Lumen rationalis naturale”, tj. prirodno svijetlo razuma kao i svako malo svijetlo ima svoja ograničenja i vijek trajanja. Obdareni sa svjetlošću razuma mi smo kao patuljak naoružan baterijskom svjetiljkom usred gustog mraka misteriozne egzistencije. Svijetlimo i rasvjetljujemo amo-tamo dok nam se baterija ne potroši, a onda odjednom nastaje zbunjenost, mrak. Ipak bilo bi ispravnije identificirati se s osobom nego s njezinim malim svijetlom razuma. Ako se poistovjetimo s razumom, mislima, onda smo poput nekog eteričnog vjetra koji puše ovdje-ondje, prebrzo se umara, nestaje, da bi se ponovno vratio kada skupi novu energiju. Ako smo mi to, gdje smo onda za vrijeme sna, kome, tuposti, dužih pauza...? Njegova (cogito) hrana previše je suha, zamarajuća, iscrpljujuće beskrajna, pa se zato on i umara i nestaje. Ponovno se pojavljuje kao fantom, malo se raspali, poput vatre sagorijeva obuhvatne tijekove misli, informacija, sve dok ne ishlapi, ugasi se, nestane... Ne, ja ni
sam to čudo, to zbrkano, suhoparno računalo u glavi.

Izvanvremenska mudrost Veda tvrdi kako razum nije naše jastvo. Jastvo je u “srcu”, centru svijesti i osobnosti. Ono je antimaterijalna čestica, djelić Boga i naziva se jiva-atma. Simptom njezina prisustva je svijest koja se širi po čitavom tijelu, razmišljanju, percepciji. Njezine odlike su sat-cit-ananda, tj. vječnost, znanje i blaženstvo. To se može spoznati kroz život pročišćenja i yoge. No, to nije nešto novo budući da su to, u određenoj mjeri, znali već i pitagorejci, Platon, kršćani, itd. Objašnjeno u Upanishadama i početnim poglavljima Bhagavad-gite, te stvari su tek osnova, početak samospoznaje. Bhakti tradicija (personalna teološko-filozofska škola u Indiji, zasnovana na izvornim uputama Veda) ide dalje, s više razine daje sljedeće informacije: Bit duše je prema, duhovna ljubav prema Bogu. Kada ostvari tu ljubav, duša se nalazi u oslobođenom stanju na duhovnom planetu, u duhovnom svijetu i duhovnom tijelu gdje služi i obožava savršeni objekt ljubavi – Boga ili Njegove ekspanzije. Kada na neki način dođe u ovaj materijalni svijet, duša neprestano traži svoje izgubljeno savršenstvo (sat-cit-ananda), lutajući kroz bezbroj reinkarnacija. Uporno se brani od smrti, prolaznosti i starosti, tražeći svoj sat – vječnost. Tražeći cit - znanje, neprestano se raspituje, gleda, uči, bori se protiv gluposti i tuposti, svojstvene ovom tijelu. Anandu – zadovoljstvo, sreću, traži neprestano i najviše, pokušavajući uživati u stvarima ovoga svijeta, ponovno  i ponovno nailazeći na zasićenje i razočaranje.

Kao i u duhovnom svijetu, sve je tu: tijelo, planet, neko trajanje (sat), znanje (cit) i treperava sreća (ananda), i duša ne može shvatiti što nije u redu pa uporno pokušava ponovno i ponovno pronaći bit i smisao, iz života u život. Vede to nazivaju avidya (neznanje) i maya (obmana), koji su zapravo fatalni kozmički elementi. Jedna stvar koja dušu najviše nagoni da nikada ne odustane od ovoga svijeta (koji je pervertan odraz, negativ, zatvor) jest kama tj. ljubavna požuda. Budući da je izgubila savršeni objekt ljubavi, Boga, ona kao mahnita traži u osobama i objektima ovoga svijeta nemoguću zamjenu za tu vrhunsku ljubav. Kada propadne jedna ljubav, ona se mahnito baca na drugu i tek kada Bog pošalje svog uzvišenog predstavnika, ili oponomoćenog slugu tj. Gurua (duhovnog učitelja), koji nas može probuditi iz tih opsesija i noćnih mora, te nam pokazati što je to što zapravo tražimo, počinje naš povratak kući.

Kao potvrda, evo riječi jednog poznatog vedskog teologa: “Duša je prema prirodi puna nektarskih draži predanog služenja prema Bogu. To je i razlog zašto duša ne može izdržati suhu filozofiju koju slijede spekulatori. Duša je prirodno puna ljubavi. To je razlog zašto se duša, kada padne u materijalni svijet, prirodno zaljubljuje u sve što percipira kroz osijetila. U toj situaciji duhovno zadovoljstvo duše nestaje a želja da se zadovolje osjetila postaje vrlo snažna. Kada postane slobodna od zamke materijalnih osjetila, ispravna, kvalificirana duša može shvatiti nektarske draži predanog služenja. Tada postaje privučena duhovnim zadovoljstvom. Na ovome stupnju, njezina privučenost materijalnim zadovoljstvom uveliko nestaje. Razumijevajući prirodu čiste ljubavi prema Bogu na putu predanog služenja, postaje snažno privučena. Tako želja za zadovoljavanje osjetila, kama, gotovo potpuno nestaje.” (Prema-pradipa, Bhaktivinoda Thakur)